Polimorfna imaginacija Doganove likovne poetike

„Autor, slikar, šetač, gledalac, bezimenjak, čovjek od čežnji i nemira, čovjek igrač (ekvilibrist nade), čovjek prošlosti u potrazi budućnosti, čovjek pretpostavke…“ – riječi su Vlade Bužančića u predgovoru kataloga slikarske izložbe (Forum 1985.) ^[1] kojima poetski opisuje Borisa Dogana, čovjeka osebujnog umjetničkog temperamenta, širokog spektra interesa i velike stvaralačke energije. Uz slikarstvo prepoznatljiva osobnog rukopisa, o kojem se za njegova života najviše i pisalo, Dogan se bavio oblikovanjem plakata, ilustracijom, scenografijom, grafikom i drugim oblicima umjetničkog izražavanja. Od 1948. godine do kraja života oblikovao je više od stotinu plakata, likovno opremio preko tisuću knjiga i izradio brojne grafike, a taj segment njegova djelovanja, prema riječima Vande Ekl, ^[2] nije značio „sekundarnu, popratnu, nužnu rabotu“ već umjetnički zadatak kojem je prilazio s punom kreativnom angažiranošću. U genezi njegovih likovnih preokupacija često nailazimo na poetike irealnog i metafizičkog sadržaja. U segmentu grafičkog i plakatnog stvaralaštva nastalog tijekom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća uočavamo narativ tematski i motivski intoniran fantastičnim projekcijama i metamorfozama te asocijacijama uronjenima u metafizički svijet strukturiran simboličkim elementima. Protagonisti na njegovim grafikama i plakatima, često konotirani suptilnim humorom, nadilaze „realistički kod“ krećući se u bezvremenskom prostoru.

U prvoj polovici 60-ih godina Dogan je oblikovao niz plakata i vizualni identitet za Zagrebačko gradsko kazalište Komedija. Među njima apostrofiramo šest plakata iz 1964. godine posvećenih predstavama iz Komedijina repertoara. Koloristički plošno tretiranim podlogama i izražajnim crtežom kojim se koristio i u ilustracijama, na naslovnicama knjiga i u grafičkim listovima te neobičnim i grotesknim likovima Dogan gradi žive i duhovite narativne kompozicije. Doslovne elemente iz deskriptivno-simboličkog imaginarija koji pronalazi u sadržajnim potkama predstava preobražava i uslojava u konačni oris asocijativnog likovnog zapisa.

Na plakatu za operetu Boccaccio Franza von Suppéa, smještenu u Firenzu u doba rane renesanse, koja donosi priču o pjesniku Boccacciu i njegovu životnom usudu, Dogan prikazuje kostimirane likove koji se izdižu iz tamne podloge kao bijele siluete živih fizionomija koje povezuje u zaokruženu groteskno-simboličku ljubavnu scenu. Oblikovanju plakata za predstavu Čovjek, zvijer i krepost pristupa na drugačiji način. Ta komedija farse Luigija Pirandella zapliće priču u kojoj se likovi upitnih moralnih vrijednosti kriju pod krinkama vrlina, a njihovi karakteri i nemoralni postupci dovode do tragikomičnih situacija i konačnog raspleta. Dogan na plakatu prikazuje protagoniste farse kao komične karikaturalne likove – ženu sa suzafonom te mornara s tetoviranim likom ljepotice (ljubavnice) i djecom prikazanom kao ordenjem. Dokinuvši jedinstvenu sadržajnoopisnu sekvencu, on u prizor uvodi simultano prikazivanje likova i njihovih komičnih obilježja objedinivši ih u slikoviti koloplet karaktera apsurda. Iako su Doganovi likovi aluzivno simbolički vezani uz fabulu predstave, oni se razvijaju u okrilju fantazije, a njihova je interpretacija koncizna i sugestivna kao što je to slučaj s likovima na plakatu za predstavu Sve same varalice Ephraima Kishona koje prikazuje na monokromnoj plavoj pozadini s velikim bijelim balonom i menorom tvoreći igru višestrukih značenja. Elementarnom, plošnom prikazivanju na tragu kleovskih linearnih prosedea Dogan daje osobni pečat satiričnim fizionomijama svojih likova kao što su primjerice čovjek dvostrukog pogleda na plakatu Sve same varalice ili lik Kupida u Boccacciu. Plakat za antiratnu komediju Priča o Vascu Georgesa Schehadéa, autora u čijim se djelima na osebujan način isprepliću stvarnost i fikcija, sadržava već spomenute značajke Doganova humornoga grafizma. Jednostavnim linijskim crtežom on gradi kompoziciju s glavnim likom Vascom, naivnim čovjekom uvučenim u svijet beskrajnog rata (simbol topa na ramenu koji puca na bijelu golubicu), koji se susreće s apsurdnim situacijama i osobnim izborima (srcoliko žensko lice). Na plakatima za predstave Kod bijelog konja i Cirkus pojavljuje se motiv mjeseca, amblematskog znaka Doganova stvaralaštva. Iako radnja operete Kod bijelog konja skladatelja Ralpha Benatzkog evocira duh građanskih mondenih zabava 30-ih godina prošloga stoljeća, uz mnoštvo komičnih situacija, Dogan odbacuje raskošnu opisnu fabulu i osmišljava jednostavan, efektan i zabavan plakat fokusirajući se na prikaz isječka kadra s bijelim konjem kao cimerom što visi ispod krova i alegoričnim zelenim mjesecom što se nadvio nad njim. Elemente vizualnog doživljaja koji se nadovezuju na naslov predstave Cirkus ^[3]autor oblikuje u duhu asocijativne improvizacije, pa tako djelo Đorđa Lebovića i Aleksandra Obrenovića sažima u lik lava s bijelim mjesečevim licem. Taj plakat, kao i drugi za Komedijine predstave, pronašao je svoje mjesto na Doganovoj izložbi plakata i opreme knjige održane 1964. godine u Kabinetu grafike JAZU u Zagrebu.^[4] Vezano uz izložbu Josip Depolo napisao je: „(…) svojim osebujnim stilom, njegovanim ukusom i izoštrenim smislom za izdvajanjem onog bitnog s naglašenim i njemu svojstvenim humorom udario je pečat svoje ličnosti knjizi i plakatu prve polovice ovog decenija˝ ^[5]. Tijekom nadolazećih godina Dogan nastavlja s produkcijom plakata i opremom knjiga, pa tako nastaje i onaj za predstavu Kvas bez kruha, komediju Antuna Nemčića o izboru provincijskog moćnika i zakulisnim makinacijama u hrvatskom društvu 19. stoljeća. Plakat komunicira s promatračem izravno i nesputano pitajući ga s velikim upitnikom i bonvivanskim likom s velikim cilindrom tko će biti veliki sudac.

Godine 1977. Dogan surađuje s Fadilom Hadžićem na likovnom opremanju neobičnog i duhovitog izdanja Horoskopa kalendara, 1878./1978., koji izlazi u sitotisku u 100 primjeraka. Fadil Hadžić ^[6], poznati komediograf, pod pseudonimom Zoran Zec objavljivao je u Vjesniku zabavne novinske članke (1960.-75.) u kojima je ironično portretirao kulturne djelatnike, umjetnike, političare i književnike iščitavajući im „sudbine iz dlana“. Na tragu tih kozerija nastaje i Horoskop kalendar, koji Dogan likovno oprema kao riznicu figurativnih, irealnih i fantastičnih scena samo fragmentarno povezanih s tekstualno duhovitim komentarima. Figurativne elemente iz arhetipskoga predmetnog svijeta zodijačkih znakova umeće kao simbole „podsjetnike“ u oblikovne sklopove paradoksalnih deskripcija duhovito ukidajući zbiljsko i moguće. Na naslovnici Horoskopa kalendara parafrazira klasični ikonografski imaginarij sa simboličkim prikazima zodijačkih znakova i uvodi promatrača u ilustrativno duhoviti svijet neočekivanog putovanja kroz dvanaest mjeseci. Dogan se u interpretaciji slobodno i neopterećeno prepušta fantaziji dovodeći likove i iracionalne situacije do apsurda. Isprepliće motive koje je koristio na plakatima (kat. 15, kat. 16), oblikuje likove specifičnih fizionomija (kat. 11, kat. 12), stvara bizarna bića kojima dodjeljuje nove atribute (riba papkar (kat. 10), ptice s tijelima od otisaka prstiju (kat. 18), brkati rak (kat. 14). Izmičući konvencijama u prikazivanju, lucidno spaja nespojivo na zabavan i duhovit način.

Dogan 70-ih godina, uz plakate i opremu knjiga, izrađuje i grafike. Neke od njih, motivski bliske opremi knjiga, izlaže na 9. zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike (1976.) i dvije godine kasnije na 10. zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike (1978.) u Kabinetu grafike JAZU. Među radovima koji se posebno ističu tih godina jest skupina grafika datiranih 1978. godine u kojima autor transcendira svoje vizije u slojevite, nadrealne i simbolične prikaze. Vizualne sekvence komponira kao metafizičke slike izvan utvrđenih kategorija vremena te ih smješta u realno nepostojeće prostore. Iz bogate motivske riznice antropomorfnih i animalnih bića i predmeta on konstruira osobni fantastični univerzum. U njegovim se simboličkim prikazima pojavljuju likovi životinja (kat. 21, kat. 26), neobičnih bića (kat. 23) i parova (kat. 24) u alegorijskom plesu zagonetnih značenja negirajući kauzalni poredak prirodne i ljudske zbilje.

Pri razmatranju Doganova djelovanja kroz aspekt njegova manje poznatoga plakatnog i grafičkog izraza koji počiva na iracionalnom likovnom supstratu ukazuje se posve osobita slika umjetničkog homo ludensa koji je nesputanom stvaralačkom energijom razvio osebujan, poetski stil, a svojim fantastičnim, imaginarnim idiomom pronašao svoje istaknuto mjesto u povijesti likovnosti na našim prostorima.

Vesna Kedmenec Križić

^[1] Vlado Bužančić, Prizorišta samosvojnih vremena, katalog izložbe, Galerija Forum, Zagreb, 1985.

^[2] Vanda Ekl, Lakoća i duh improvizacije, Vjesnik, Zagreb, 2. III. 1967.

^[3] Dogan je za predstavu radio i scenografiju te kostime.

^[4] Boris Dogan / plakat knjiga, Kabinet grafike Zavoda za likovne umjetnosti JAZU, Zagreb, 1964.

^[5] Josip Depolo, Majstor specifične likovne discipline, Vjesnik, Zagreb, 7. siječnja 1965.

^[6] Fadil Hadžić, komediograf, filmski redatelj i scenarist, novinar i slikar (1922. – 2011.).